Zašto smo skloni misliti da nam se stvari ‘događaju same od sebe’ i da mi s time nemamo nikakve veze?
Zašto je lakše baviti se bilo čime drugime, tuđim životima, idejama o kupovini novih stvari, nebitnim detaljima vezanim uz neke stvari koje nemaju nikakve veze s kvalitetom našeg života, vijestima, politikom, događanjima u dalekim zemljama itd., dok je baviti se sobom tako nezanimljivo, naporno, suvišno, nastavite niz..?
Da li nerado plaćamo različite radionice i seminare koji imaju cilj osvještavanja i stjecanja znanja o sebi, ali u isto vrijeme trošimo ga bez puno razmišljanja na neke stvari bez stvarne / trajne vrijednosti?
Zašto tražimo krivca za sve što nam se događa izvan sebe?
Sigurno je da svi imamo probleme ili izazove, kako Vam drago, koje želimo riješiti. Svi težimo sreći i zadovoljstvu u životu. Sreća je prirodna naše duše. Evolucija se odvija u smjeru više sreće. Što je potrebno da bismo evoluirali, a ne stagnirali ili regresirali? Da li je potrebno učiniti neki napor ili samo čekati? Kojiput jedno, a možebit kojiput i ovo drugo. U svakom slučaju mislim da prvo i osnovno trebamo biti svjesni onoga što se događa. Znači osvjestiti stanje u kojem se nalazimo ili možemo na to gledati kao poočetnu točku. Nije potrebno previše energije i vremena trošiti da bismo analizirali kako i zašto smo tu gdje jesmo. Bitnije je da znamo kuda želimo (st)ići, što točno želimo, i učinimo potrebne promjene kako bismo to i ostvarili.
Vjerujem da svi imamo ‘svoj put’, odnosno svoj tempo evolucije, ali barem dok ne dođe trenutak za realizaciju, ostanimo svjesni da ono što nam se događa ima veze s nama!
I ne boj’mo se promjena, nije uvijek poznato zlo bolje od nepoznatoga, ako ništa drugo nećemo umrijeti od dosade!
Leave a Reply